MAKSIMALNO.com logo
Lifestyle
Posmatraj nas, molim te!
Autor/ka: Ivica Milarić
21 Okt , 2005 - 6:42:00 PM

Svetla u mojoj sobi su ugašena. Vreme je 4:30 ujutro a ja treba da ustanem u 8:00. Sedim na ivici kreveta, dok mi mešanje statičkog snega na upaljenom televizoru boji lice u bolesno sivu. Na prvi pogled, sve je mirno, ali ispod površine, vodi se ogorčena borba. Ja protiv televizora. Tačnije, ja protiv određene stanice. Još tačnije, ja protiv određene emisije. Najgore od svega, ta emisija mi se ni ne sviđa.

Duge i bolne sekunde prolaze polako, i osećam da gubim. Krevet i zdrav san gube svoju privlačnost, a katodna cev je dobija. Poriv je previše jak.

Ne! Bori se!

Možda malo...

U redu, ali samo deset minuta. Ili petnaest.

Hvatam se daljinskog upravljača i počinjem da gledam desetoro ljudi kako spava. TV 1 – Ivica 0.

Naravno, svi znamo na koju emisiju mislim, i iako je možda malo iskarikirano, ponekada sam zaista hvatao sebe kako je gledam i u isto vreme razmišljam zašto to radim. Verujem da nisam jedini. Zbog čega ne možemo da kažemo "ne" velikom burazeru? Pre svega, sam koncept je nebulozan. Grupa ljudi provodi nekoliko nedelja zajedno, odsečeni od sveta, bez ikakvog cilja ili zadatka, sem onih koji im se zadaju čisto da ne bi poludeli, dok se sve besomučno i pedantno dokumentuje. Potom, gledaoci glasaju za ljude koje više ne žele da gledaju, i zadnja osoba koje ostaje, dobija novac.

To je u redu, ali problem je što ne postoji neka pravilnost na osnovu koje učesnici treba da se ponašaju, i tako povećaju svoje šanse opstanka. Neki gledaoci će glasati za nekoga zato što je tih, drugi će glasati za nekoga zato što je glasan; neko će biti izbačen jer je problematičan, a neko zato što je povučen – prosto, učesnicima je sve jedno kako se ponašaju, jer su im šanse realno veoma slične. Zato se ponašaju kako se ponašaju i inače. Znači, mi gledamo kako drugi ljude žive svoj, manje – više svakodnevan život, u klaustrofobičnoj sredini. Koja je privlačnost toga?

Korene ove pojave bi trebalo tražiti u ne tako dalekoj prošlosti. Da li se sećate filmova iz sedamdesetih u kojima su počeli da se pojavljuju natpisi "Bazirano na istinitom događaju"? Tu je sve krenulo. Ljudi su se zasitili fikcije, ali se nisu zasitili stvari koje su ih i ranije privlačile, uglavnom romanse (seks) i konflikti(nasilje), ili ako ciljate na stariju potrošačku grupu, "potresne ljudske priče koje će vas dirnuti do suza". Ljudima su se očigledno svidjali takvi filmovi, baš zbog svoje početne premise – priča se stvarno odigrala. Sada, spojite njih sa klasičnim dokumentarcima, koji su postojali oduvek, ali nekako nikada nisu bili dovoljno zanimljivi i seksi za širu i pliću publiku. Mešajte nekih dvadesetak godina i dobijate novi, uzbudljivi podžanr – Reality emisije.

Sva drama dokumentarca, spojena sa formom režiranog programa. Danas, gotovo da ne možete da zamislite neku situaciju koje ne može da se ovekoveči emisijom realnosti. Međutim, većina njih se odvija u nekim neobičnim okolnostima, bilo da su to vojni kursevi, egzotične lokacije, ili nešto slično. U našoj omiljenoj emisiji to ne postoji. Lokacija je kuća, a takmičari ne prolaze kroz neko životno menjajuće iskustvo, ako izuzmemo udobnu izolaciju.

Zašto onda iz dana u dan gledamo ljude koji prave obroke, peru zube i pričaju?

Verovatno je svako od nas bio u situaciji kada se, igrom slučaja, nalazio u zamračenoj prostoriji, dok se preko puta, neko presvlačio. Svi znamo koliko nas je skrenulo pogled.

Činjenica da većina nije napustila sobu nas ne čini bolesnim psihopatama, i samo mali broj ljudi svesno traži takve situacije. Međutim, veliki broj isto tako ni ne beži od njih, u slučaju da se pojave. Prvu grupu etiketiramo kao voajere. Ali, popularnost velikog brace to dovodi u pitanje. Nije da mi želimo da vidimo nešto određeno, pošto to možemo da učinimo bilo kada. Mi želimo da budemo iznenađeni. Sve jedno šta, dokle god je neočekivano. A isčekivanje neočekivanog, koje se možda ni neće desiti, je uzbudljivo. Dok ih gledamo kako peru zube ili prave salatu, mi isčekujemo romanse, svađe, dramu, tenziju; većinu stvari koje se inače pojavljuju u igranim serijama i filmovima. Ali ovde, one su stvare i neplanirane, a mi smo bili tu da ih vidimo. Kada ih gledamo, televizor više nije neverovatni prozor u daleki svet, već prozor kao i bilo koji drugi, samo mnogo detaljniji, i kroz koji ljudi koje vi gledate, nikako ne mogu da gledaju vas.

Naravno, niko ne treba da se oseti prozvano. Baš obrnuto, možda je potrebno da se ponovo pogledaju neke osnovne ljudske sklonosti i način na koji ih društvo moralno ocenjuje.

Rečima dr. Kingslija, jednog od pionira istaživanja ljudske seksualnosti: "Zločin svakog čoveka je ničiji zločin".





© Ovaj tekst je vlasništvo sajta MAKSIMALNO.com